Ne predajem se

08 Nov

never-give-up

Koliko god da je teško neću se predati! Prepreke su teške, iskušenja velika, ali ne dam se slomiti. Ako sam nešto naučio to je da trpim i da “guram” dalje.

Osobe koje me prate znaju da sam na jučerašnjem treningu povredio leđa. Nisam izvodio pokret nepravilno, nisam radio neku od ozloglašenih vežbi kojih se neuki plaše. Nije bilo čučnja, mrtvog dizanja. Nije bilo maksimalnih kilaža. Povredu pripisujem kao prvo svojoj rovitosti. Prošle nedelje sam imao sličan problem, ali sam ga zanemario. Povredu pripisujem i samoj spravi, jer mi nikako ne leži.

Bol je užasan, ali evo me na radnom mestu. Nakon povrede i oštrog bola na treningu, odradio sam još par pokreta, istegao se i napustio salu. U svlačionici sam otišao pod tuš. Ispod tuša sam odradio nekolilko ciklusa vrućom vodom praćenih ledenom vodom, ciljajući bolnu regiju. Time sam pokušao da stimulišem cirkulaciju, smanjim bol i ubrzam oporavak. Plan je bio da odradim 3 kruga sa oko 2-3min vrućom vodom, praćeno sa 30sec ledenom. Ciklus sam skratio. Jednostavno, tuširanje donjeg dela leđa, u pognutom položaju, ispod javnih tuševa nije najprijatnije iskustvo. Pogledi tipa, zašto ovaj lik tušira rektum i mošnice, ne ubrzavaju oporavak. Bio sam sam ispod tuša, ali opet, nisam se osećao najprijatnije. Produžio sam na posao, svratio u apoteku, kupio lek protiv bolova i odradio smenu. (ne savetujem tuširanje vruće-hladno, o tome se bolje informišite. Ne savetujem ni uzimanje lekova “na svoju ruku”)

Uveče me sačekala supruga, i još uvek budna ćerkica. Nisam mogao da odolim radosti i sreći kada me ugledala. Uprkos bolovima dozvolio sam da mi se popne na ramena. Izdržaće tata. Iako je bolelo, odneo sam je i do kupatila, da ne gazi bosa po hladnim pločicama. Izdržaće tata.

Noć je protekla uz bolove pri svakom pokretu. Ustao sam sa još većim bolovima. Teško mi je bilo da se umijem, da se obučem. Teško mi je bilo da objasnim ćerki da mora brže da odraste, da se sama obuče i spremi, jer tatu boli svaki pokret. Težak mi je bio ulazak u automobil da je odvedem do vrtića. Na ulasku u vrtić rekla je “tata jesi video kako je onaj dečak sam ušao, i ja ću sama, idi ti tata”. Neka Mišu, još si mala, izdržaće tata. Ajde Cole da se obuješ, gde su ti patofne, tatu bole leđa ne može da se savija. “Ali tata, ne znam gde su”. Neka cole, neka, kleknuće tata, naćićemo mi te patofne. Klečeći sam je obuo, poljubio, a onda produžio dalje, javnim prevozom do posla. Ulazak, izlazak iz autobusa, čak i sedenje, stajanje, svaki korak bio je bolan.

Boli me i sada, dok sedim i pišem, boli. Emocije su uzburkane. Ljut sam na sebe. Kako sam ovo dozvolio. Pomalo sujeverno analiziram jučerašnji dan. Tražeći znake upozorenja koji su nagoveštavali nešto negativno pokušavam da okrivim sebe. Zašto nisi slušao. Istina je da nisam znao da će se ovo desiti. “Kada bi čovek znao da će da padne on bi seo”.

Šta sada? Da li je diskushernija?

Ne znam. Ništa sada, idemo dalje. Ja ne odustajem.

Ljubav je najveći pokretač, a ja sam zaljubljen u trening i ne odustajem tako lako. Ne može toliko jako da boli koliko ja mogu da trpim. Nije me život ni do sada milovao, valjda je moj put ka sreći trnovit. Neka. Takav je, pa šta. Neću da kukam, neću da se bunim. Izaćiću iz svega samo jači, bolji, to je moj cilj.

Povrede ne trebamo ignorisati. Trebamo analizirati sve što je dovelo do toga. Slaba koncentracija, prevelika težina, tehničke greške, nesrazmerna snaga mišićnih partija…

Šta sa svim tim analizama?

Ispravljanje nedostataka.

Ali u bolovima si, povređen si, kako ćeš trenirati?

Oporavak nije lak, svaka povreda umanjuje produktivnost, usporava napredak. Ne sme se ignorisati. Postoje akrivnosti koje mogu da radim. Za početak ću izbegavati vežbe gde vertikalno opterećujem kičmeni stub. Vratilo, razboj, odličan način da ojačam na tim bazičnim vežbama.

Zar ne bi trebalo da odustaneš od svega, da ne radiš ništa?

Molim? Nije ovo prva povreda.

Trenirao sam košarku. Jedne nove godine sam bacajući petardu, trudeći se da ne ugrozim druge, ozledio sebe. Predugo mi je bila u ruci, rascvetala mi je kaziprst desne ruke. Ožiljak na prstu seća me na taj događaj.

Šta se onda desilo?

Ništa. Povreda je sanirana od stane medicinskog osoblja. Vratio sam se treningu košarke.

Ali, kako? Nisi mogao da treniraš?

Nisam? Trener nije bio istog mišljenja.

“Povredio si prst? Nećeš raditi sa loptom. Izvoli štopericu. Izvoli plan treninga. Trčanje, sprintevi, trbušnjaci, sklekovi,…”.

Možda sam tada zavoleo rad na snazi, izdržljivosti i razvoju muskulature. Bio sam najbolje fizički spreman od svojih vršnjaka u klubu. To mi je postala misija. Sećate se teksta o iščašenju kuka? Da, na ragbi utakmici. Da, 6 meseci na štakama. Da, imao sam 19 godina. Da, pokidao sam krvne sudove. Da, lekar je rekao da zaboravim na sport zauvek. Da, rekao je da zaboravim na tegove. Ne, nisam ga poslušao. Da, bio sam još snažniji i uporniji nakon toga. Ne, nisu to bile jedine povrede. Prelom desne ruke, uganuća ručnih zglobova, uganuća skočnih zglobova, uganuća i prelomi prstiju,…

Nije ti dosta?

Čega? Ljubavi?

Prijatelju, druže, čoveče, pa ja ovo volim. Da li misliš da možeš protiv ljubavi? Da li misliš, kako moj tast voli da kaže, da imam prekidač pa da isključim osećanja? Nisam mašina. Ja sam čovek od krvi i mesa koji zna šta voli, koji uživa u tome, i koji će uprkos svemu nastaviti dalje.

Nekad je lako, nekad teško, nekad deluje nemoguće, nekad kao da je sve moguće. Život je jedan veliki poligon. Koliko smo spremni toliko ćemo poligon brzo ili sporo, teško ili lako preći.  Da li ćemo poligon prelaziti uz osmeh ili suze isključivo zavisi od nas.

Da budete spremni za svaki poligon javite se da zajedno prelazimo prepreke.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *